...nisam te zaboravila...
...nisam te zaboravila...
mjeseci poput godina prolazel,tako malo nisi uz mene,a cini mi se kao da te odavno nema...
ne osjecam te vise u zraku,ne osjecam te kraj sebe...
ponovno sam ustala,necu lagati nastavila sam zivjeti...
trazi smisao,hvatam se za svaku zraku sunca,osmjeh i pravu rijec...
ali nisam te zaboravila...
tvoj grob jucer je bio tako pust,a nebo nad njime tuzno...
nevolim to mjesto jer si i od tamo otisao davno...
dolazim u nadi da cu te napokon vidjeti,da ces doci kako si obecao no vrijeme odmice a od tebe ni traga...
no nisma te zaboravila i vjerujem...
vise te ni u snovima ne susrecem...bjezis li od mene?skrivas se?
jesam li te necime povrijedila ili jednostavno jos nije vrijeme?
trebas mi...u molitvama te zovem,na grobu te trazim u mislima te vracam,ali tebe nema...
no cekam i cekat cu sve do samog mojega odlaska jer ti si bio osoba koja me nikada nije iznevjerila,koja je svako obecanje ostvarila,osoba na koju sma se uvijek oslanjala i oslanjat cu se i dalje jer to sto vis enisi na ovome svijetu ne znaci da te nema i da ne postojis uz mene
volim te i cekam zauvijek...
12.10.2008. u 18:36 | K | 1 | P | # | ^
*...tebi...*
tebi...
tebi koji me volis...
tebi koji si bio uvijek tu...
drzao me cvrsto i kada je bilo gotovo nemoguce...
tebi koji si se protiv svih za mene borio...
tebi koji si menoguce ucino mogucim,
izgubljeno pronadenim,
crno bijelim,
gorko slatkim...
tebi koji si zvijezde primaknuo...
koji si snove ucinio stvarnima...
sve zelje ispunio...
tebi koji si zemlju ucinio boljim mjestom,
tebi koji si bio dar sa neba...
tebi koji si bio moja snaga kada sam bila slaba...
moje oci kada nisam vidjela...
moj glas kada nisam mogla govoriti...
tebi koji si bio ruka koja me vodila...
tebi koji si bio moja istina,
moja pravda,
moja jaca polovica...
moja vjera...
tebi koji si mi uvijek iznova vracao nadu...
tebi koji si moj zivot ucinio zivotom...
svaki tren darom...
svaki dan blagoslovom...
tebi za kojim sada svijet place i na prozorima gore svijece...
tebi koji je zauvijek ostavio trag...
tebi hvala...
14.05.2008. u 14:21 | K | 5 | P | # | ^
*MOJ DIDA I JA,PRIJATELJA DVA,DRUGO VRIJEME ISTA SUDBINA...EJ DA MI JE S TOBOM,KAO PRIJE DOCEKATI ZORE,POGLEDATI DOLJE...R.I.P...*FALIS MI*
*POLJUBAC SMRTI*
utjehu je trazila godinama i pronasla ju u licu starca...
u licu koje je uvijek bilo tu,
poput tihe sjene.
pronasla je utjehu u njegovim tuznim ocima koje dugo i uzaludno ceznu za ljubavlju,
no ona opet ne dolazi...
utjehu je pronasla u svakoj bori njegova staroga lica.
skloniste je pronasla u njegovim rukama...
dugo je bio tu,
sve dok ga jedan suton nije ukrao,
dok poljupcem smrti nije zauvijek isceznuo...
sada lezi,
duboko ispod gradova,na dnu groba,sam...
ceznja za ljubavlju iz njegovih ociju se ugasila onoga sutona kada su se oci zatvorile,
a ona,krhka i nezasticena,svoj je zivot napustila da bi njemu dosla...
*NIKAD ZABORAVLJENA IGRA*
PROSLOST...
izlazim iz skole,tamo si,u sjeni stare breze me cekas,
trcim ti u zagrljaj,
vodis me cvrsto za ruku,
odlazimo u park,
sjedas na klupu dok se ja igram na penjalici,
uspinjem se na ljuljacku,vec si iza mene,ljuljas me,igramo se,smijem se smjehom nevinog djeteta,
sretna sam...
SADASNJOST...
izlazim iz skole,pogled mi bjezi do stare breze,nema te tamo.
odlazim u park koji je use uvukao nestvaran zivot i samo tragovima ozivljava ono sto je nestalo:
neka prazna klupa,
ljuljacka koja tuzno stoji,davno zavrsena igra,
te jeka smijeha koji vise ne postoji...
sama sam...
BUDUCNOST...
nikada necu zaboraviti,mjesto pod starom brezom zauvijek ce tebi pripadati,
mojoj ruci ces zauvijek bit vodilja,
na onoj ces klupi zauvijek za mene sjediti...
uvijek cu te voljeti...
tebe,i nikad zaboravljenu igru...
*BIO JE TU,A SADA SAM SAMA*
bio je tu od samoga pocetka,bio je tu prije svega..
on mie pokazao prve korake,
a sada krocim po svijetu u pobjede...
on me naucio prve rijeci a sada rijecima lomim i najjace,
on me izvukao iz mraka a sada sama pronalazim svjetlo...
on mi je obecao da ce zauvijek biti tu,a sada sam sama...
13.05.2008. u 17:57 | K | 0 | P | # | ^
*jecer kada je rekao laku noc i zauvijek navukao teske crne zastore*
otisao si ...jucer u zoru...
sve su moje pjesme bile posvecene tome,
sve su moje misli bile pripremljene na to...
ali vjerovala sam da ces ostati...
da ces ostati zauvijek samnom...drzati me za ruku kao kad sam bila djevojcica,
nositi me na ledima,
voziti samnom romobil...
vjerovala sam da ces ispuniti obecanje...no ono nije ispunjeno...
no ne krivim te,znam da si htio ostati...
samo nemogu razumjeti zasto?!
zasto mi te oduzeo tako rano...kada nimalo nisam bila spremna i kada si mi bio najvise potreban...
nemogu zamisliti da su sve pjesme sada ostvarene
i da tebe stvarno vise nema..
da ovo sada nije tek jedna od mastarija...vec gorka i bolna stvarnost...
stvarnost koja boli najjacom boli ikada.
nemogu zamislit tebe punog zivota i energije kako bezivotno lezis...
nemogu shvatiti da ce sutra doista sve zavrsiti onim pogrebom...
da ce se sve godine koje smo zajedno proveli,sve suze koje smo zajdno isplakali,svi osmjesi,zagrljaji,sve igre koje smo zajedno igrali,sve tvoje rijeci utjehe da ce to sve sutra u lijesu,zajedno s tobom zauvijek otici duboko pod zemlju...tamo otkud ih ja vise nikada necu moci izvaditi i ozivjeti...sve ono sto smo dugo gradili sutra ce se svesti na velicinu lijesa i pokoju suzu...
da cu promatrajuci kao polako odlazis tamo stajati okruzena gomilom ljudi no posve sama,jer bez tebe svi su nitko i sve je nista...
bojim se...
bojim se ostati sama,bez zastite u ovom okrutnom svijetu..bez rijeci utjehe i toplog zagrljaja...
bole me sve tvoje rijeci voli te koje si na samrti rekao...boli me svaki tvoj poljubac,proganjaju me proklete slike u glavi...nemogu vise....
od nekoga tko je nekada bio cijeli moj zivot sada je ostala tek prasnjava slika u novcaniku i uspomene koje se bojim da ce izblijedjeti...
bojim se da ce otici od mene bas kao sto i ti jesi...
12.05.2008. u 15:43 | K | 1 | P | # | ^
..ponekad mi se cini...
...ponekad mi se cini da mi te vrijeme odnosi,
ponekad mi se cini da s godinama blijede i crte tvojega lica koje sam tako dobro poznavala,
da ulazis u najdublje dno zaborava.
ponekad pomislim kako te gubim.
kako godine brisu sve veze,
kako ne zivimo u istom vremenu.
zivotne price su nas razdvojile,
znam kada je nastao duboki ponor...
datum je tu,no vise nije bitnan.
i od tada imam osjecaj da te lovim,
od tada se jutrima budim s osjecajem da mi nesto nedostaje,
ne zelim ti dopustiti da postanes samo sjena,
no ponekad mi se cini da postajes nesto sto nemogu doseci,
ne zelim po svijetu nositi tragove tvojega tijela poput gorke boli pod kozom...
i znam da je sve ovo samo prica ispisana nasom rukom-mojom i tvojim,pa zasto joj nebismo promjenili kraj?!
moje je djetnjstvo bila netaknuta sreca,
ti si bio onaj covjek koje je bio moja stjena,
moj oslonac i stit...
ti si bio onaj covjek koji mi je svakodnevno dopustao da u sjedim na ramenima i penjem mu se po ledima,
koji me bacao u zrak i hvatao
ili me pak vrtio dok mi se nebi zavrtilo u glavi...
pamtis li jos te dane?
sada kada te vidim kako se igras sa sinom kao da imam deja vu,
taj prizor...na mom licu smjesak popracen suzama.
ponekad na tvome licu primjetim crte straha,
ponekad vidim izgubljenost u tvojim ocima
i osjetim nesigurnost u dodiru,
no ponekad pak u tebi vidim onog covjeka iz svog djetinjatva,koji mi tako nedostaje...
onog covjeka kojeg volim,
kojeg volim jer nije bilo poziva na koji se nije odazvao,
jer nije bilo pada da me nije digao,
kojeg volim jer znam da nije namjerno izbivao,znam da nije shvacao da boli,
kojeg volim jer znam da me voli na neki svoj nacin.
ne zelim da ljubav bude prognana,
volim ozivljavati uspomene no ne zelim da se sve one bez zahvale jednoga dana samo svedu na velicinu ljesa.
i osjecam kako gori most izmedu nas i proslosti,
u zraku osjecam vec slatkast miris pepela
a vatra kao da przdire moje tjeloi sve kao da se ursava,
proslost kao da tome na dno nas nas samih...
zar smo tako i nasu buducnost zamisljali,a kasnije i smrt?!
05.04.2008. u 12:00 | K | 5 | P | # | ^
...bivsa ljubavi...
...bivsa ljubavi...
opet mislim na tebe i na dane sto su nam godine ukrale...
opet se smijesim,a razlozi za osmjeh vise stvarno ne postoje,
opet ti u polumraku sobe tiho sapucem sve svoje najskrivenije tajne
a znam da me ne cujes jer vise nisi tu...
...bivsa ljubavi...
neznam jesam li ti priznala
i neznam jesi li shvatio ali tvoj odlazak me zabolio...
zabolili su me zacudeni pogledi prolaznika
,prijateljske rijeci s prizvukom sazaljenja...
boli me kada iza leda cujem "nemoj to je ta,pola je nema otkad nije njegova"
...bivsa ljubavi...nedostaje mi nase vrijeme,
sve one svakodnevne sitnice koje su cinile nasu rutinu
,sve one stvari koje su nekada izgledale tako bezvrijedno...
...bivsa ljubavi...
znam da vise nemozemo biti skupa,
niti zelim da budemo.
samo ti zelim reci mozda posljednje hvala!
hvala sto si mi u tako mladim godinama pokazao sto je prava ljubav....
sto si mi omogucio da tako rano dozivim ono nesto sto neki traze cijeli zivot i napuste svijet a da nisu pronasli....
hvala sto si me naucio da je prava ljubav potpuna iskrenost.
potpuno razumijevanje i prihvacanje,
potpuna ravnopravnost,
da prava ljubav zrtvuje sve...
...bivsa ljubavi...
ne zalim bas za nicim,
ni jednim danom,
ni jednom sekundom provedenom s tobom,
jer ti si bio onaj netko koji me izvukao kada sam mislila da sam stigla na samo dno dna...
zalim mozda samo sto se nismo sreli kasnije,
jer znam da bismo uspjeli...
u nasoj je ljubavi samo vrijeme bilo krivo...
zalim samo sto nakon tebe sve izgleda glupo,
svi djeluju nedostojno...
nakon tebe sam se povukla,
zatvorila u sebe i nikog nisma pustala blizu,
jer sam smatrala da me ni jedan nije vrijedan jer nijedan nije kao ti,
i sada znam-istina,niti jedan nije kao ti jer ti si samo jedan,
no to ne znaci da nije dobar...
sada shvacam da moram prestati u ljudima traziti tebe,
jer te necu pronaci....
...bivsa ljubavi...
ne,ja ne placem vise za tobom,jer suze mi te nemogu vratiti,
samo u sebi skrivan jednu tihu i svima nevidljivu tugu...
i dugo vec na licu nosim masku koja se pretvara u gips,
dugo sam vec ono sto nisam,
ledena kraljica,sama sebi dovoljna...
istina,pokorili su me zli ljudi,
i nisam se imala snage boriti...
bivsa ljubavi...
izgubila sam onu volju koju si u meni volio
ono kako se nikada nisam predavala,
sada samo odustajem od svega,
jer smatram da nije vrijedno...
dugo vec moje pobjede grade necije poraze
i za sobom ostavljam tek suze i slomljena srca...
...bivsa ljubavi...
zelim skinuti tu masku i odlediti svoje srce,
zelim ponovno davati prilike,
no neznam kako...
zaboravila sam,otupila sam na sve,otupila sam na ljubav....
bivsa ljubavi...
mislim da je napokon dosao netko,
netko za koga bih mogla reci da je dostojan...
mislim da je stigao onaj netko kojega sam cekala i kojega vrijedi pustiti blizu
u meni sada bruji toliko toga...strah upotpunjen srecom sto ipak postoji netko,zbunjenost,izgubljenost...
osjecam se kao djete koje prvi put staje na noge i radi svoje prve korake...
a nekada sam tako dobro hodala...
bivsa ljubavi...
odlucila sam ovoga puta ne odustati,
pa ako treba boljeti-neka boli,
jer mislim da je zaista vrijedno...
bivsa ljubavi...
ovo je mozda moje zadnje pismo upuceno tebi,
napokon okrecem stranicu i otvaram novo poglavlje svojega zivota,
samo te molim da zauvijek budes tu,
da mi dajes snagu te da me podsjecas da primjenjujem sve ono cemu si me ti naucio....
bivsa ljubavi hvala ti!!!!!
19.03.2008. u 15:32 | K | 5 | P | # | ^
...uspomene...
sve nestaje...
uranja...ulazi sve dublje u podsvjest...
u sjecanju je...no to sjecanje kao da polako pocinje blijedjeti...
pocinje nestajati...
djelic po djelic...
gubi im se trag...
a zelim sve zadrzati....
svaku sliku u glavi...
svaku rijec
svaku pjesmu...
sve sve....
no vrieme cini svoje...
tece...
i oduzima nam slike,rijeci,pjesme...
nemilosrdno poput bezosjecajna lopova...
uzima nam nesto sto je nase i nama pripada...
nasa sjecanja i nase uspomene...
uspomene na dio zivota koji je prozivljen...najbolje sto je bilo moguce...
u glavi pocinu bjedjeti brojevi telefona,adrese,lica....
kontakti takoder bivaju ukradeni...
potrebe izblijedene...
a zelim sve zadrzati...
nesto sto je nekada cinilo moj zivot,moj svaki dan...nesto s cime sam se u mislima budila i lijegala sada odlazi u zaborav...
ostaju tek blijede uspomene sa sve mutnijim sjecanjem na taj dio zivota i sve sto je tada moj zivot cinilo zivotom...
uspomene znaju biti nesto predivno,
no kada nam nakon svega samo i jedino uspomene ostanu,
one znaju biti vrlo bolne....
27.01.2008. u 00:17 | K | 13 | P | # | ^
...putujuci kroz noc...
trcala je sama mracnom sumom slijedeci ga....hvatajuci se za sve tragove...sve njegovo...vidjela mu je tek leda...bjezao je...od nje?
nije znala...uzvikivala je njegovo ime parajuci tisinu....ostajuci bez glasa preklinjala ga je da zastane...no on se nijednom nije okrenuo...ritam njegova trcanja svakom se njezinom rijeci ubrzavao....gledajuci tek u njegovu pozadinu jasno je u mraku sume,svijetloscu koja dolazi tek od mjeseceva sjaja mogla primjetiti kako mu se bijela kosulja natopila znojem i priljepila uz njegova atletski oblikovana leda...leda na kojima su mozda jos uvijek tragovi njezinih dodira...jasno je mogla cuti njegovo ubrzano disanje...no on kao da nije cuo njezino zazivanje...njezine jecaje ispunjene gorcinom,bjesom i zaljenjem...zaljenjem za necime sto joj upravo bijase oduzeto...necime sto joj je tako blizu no nemoze ga dotaknuti...zaljenjem za njim...tracala je....brzinom vecom no sto je bila svjesna da posjeduje,ipak njegova je brzina bila veca,uskoro je polako poceo nestajati u sjenama drveca,skiljila je nebi li ga vidjela,no njegov je lik postao tek mutna pojava a zatim nestao u mraku sume,nestao bez traga,kao da ga je tama progutala...no nastavila je trcati ne zeleci se pomiriti sa sudbinom...trcala je ni sama nezna koliko dugo...izgubila je pojam o vremenu...moze biti da se radilo o minutama,a mozda su u pitanju pak bili sati...trcala je sve dok joj u tijelu nije ponestao i poslijedni atom snage...tada se naglo srusila na pod....jecajuci i bolno uzvikujuci njegovo ime...znala je da je sve izgubljeno...da ga nikada vise nece vidjeti i cuti njegov glas,znala je da ju vise nikada nece pogledati onim predivnim,toplim plavim ocima dajuci joj do znanja da mu je sve...znala je da joj nikada vise nece cvrsto stisnzuti ruku u mraku sobe...da joj nikada vise nece strasno ljubiti vrat....i usne rukama joj pritom dodirujuci kosu...bolno uznemirujuce uspomene te bljeskovi sjecanja tjerali su suze da same klize...da pobjegnu iz svoje celije u kojoj su tako dugo bivale zakljucane....znala je da je gotovo...i da je za to sama kriva...oblivena znojem i teskim suzama otvorila je oci i vidjela da je kroz prozor da je svanulo...bacila je pogled na mobitel na kojem ju je docekala poruka"dobro jutro mojoj najljepsoj....pogledaj u nebo...sve te boje,sva ta svjezina...ni zora se nemoze mjeriti sa tvojom ljepotom...volim te ljubavi"...samo se nasmjesila te spokojno sklopila oci....
26.01.2008. u 23:34 | K | 0 | P | # | ^
ne vjerujem...ne zivim...ne slusam...ne osjecam....
...i nizem rijeci u redove...
red tuge...
red bijesa....
red nostalgije...
ne vjerujem vise u nista...
ne molim vise,jer mi molitve ne bijahu uslisane...
ne smjesim se jer osmjehu vise nema mjesta na mome licu...
ne zivim vise,jer za zivot si potreban ti....
ne slusam vise rijeci-jer ne shvacam razloge,jer razlozi ne postoje....
ne osjecam vise za nikoga nista-jer osjecaje su mi unistili...
ne vjerujem vise u sudbinu-jer moja je bez tebe...
lazem-jer istina mi te je oduzela....
zmirim-jer tada nevidim da nisi tu...
26.01.2008. u 17:32 | K | 1 | P | # | ^
utisajte sve...
umro je...
zaustavite sve satove,
utisajte sve glasovire.
bio mi je sve,
moj sjever,moj jug,istok i zapad...
moj vikend i radni tjedan...
pustite ocean da presusi...
mjesec i sunce pustite da se ugase,
neka noc proguta sve,
jer bio je moje jutro,moje podne,moja vecer i moja ponoc...
bio je zrak koji udisem,a sada ga vise nema...
utisajte sve bubnjeve,
zaustavite violine,
jer bio je svaki dah na staklu,svaka sjajna zvijezda na nebu,
bio je svaka moja molitva,
a sada je svaka moja suza...
utisajte sve....
26.01.2008. u 17:22 | K | 0 | P | # | ^
lijepo je znati da si nekad bio tu,lijepo je znati da su nas nekad gledali kao jedno...
prije mnogo godina:...
svada...bujica ruznih rijeci....
hladni pogledi...
pokupljene stvari...
i tresak vratima...
bijes...
suze...
ocaj...
rane...
sada:
davno zacjeljene rane...
osmjeh na usnama...
ruka u ruci s izabranikom zivota...
susrecem te...
tebe,tvoju zenu i predivna sina...
poplava emocija...
otvorene rane...
spusten pogled...
tvoj kao uvijek sarmantan osmjeh...
ljubazan glas i hrpa divnih rijeci....
vrijeme doista cini svoje...
iz bucmasta djecaka crvenih obraza godine su te pretvorile u markantnog muskarca za kojim zastaje dah...
pogled mi zastaje na tvome sinu...
kopija tebe u tim godinama...
suze me guse iznutra no nedam im da izadu van...
gledajuci njega kao da gledam tebe nekad davno...
i pitanje:sto ona radi kraj tebe?
zasto to nisam ja...
sada nas samo daleka proslost veze...nekim tankim,nevidljivim nitima...istkanima od mojih sjecanja....
a imali smo buducnost...znala sam to...
zelim vratiti vrieme...
zadrzati izgubljeno...
popraviti nepopravljivo...
a znam da nemogu...
ipak...lijepo je znati da si nekad bio tu...
lijepo je znati da su nas nekad gledali kao jedno...
26.01.2008. u 17:04 | K | 0 | P | # | ^
...pisem...
proganjaju me sjene moje proslosti....
vrzmaju uokolo....
zaklanjajuci mi sunce...
ne dopustajuci svijetlu da me posjeti...
da ude u moj zivot....
da me umjesto tebe zagrije...
sjene moje proslosti...
da to si sada za mene...
proslost...
proslost koju zaboravljam...brisem...
pustam da te proguta mrak jer te ne zelim kraj sebe...
kazu-nije rjesenje...no ja bjezim....
daleko od ove vreve....ovih tmurnih ulica i spokojnih sjena koje me guse...
bjezim od tebe...
ostavljajuci samo mrak...
povlacim se u svoj kutak,kutak gdje me nitko nikada nece moci pronaci...
i pisem...pisem pjesme posvecene tebi....nizem rijeci...
brzim potezima ruke sve iznosim van...brzim potezima prisjecam se svega...
i pisat cu....
pisat cu sve dok me ne zaboli ruka kojom pisem...
26.01.2008. u 16:55 | K | 0 | P | # | ^
...behind the mask...
...I'm tired to be the slave...
of my heart...
of u...
of your deep brown eyes...
it's already a daybreak and I'm still thinking of u...
every second of my life is devoted to u...
ever since u left me,I've been trying to hide the pain,
but when I see u my heart stops beating 4 the time u are looking at me...
and I'm so helpless when I look into your eyes,
it hurts me inside to see that happiness in your smile...
when I noticed u moved on...
with my heart in your hands
without me...
I just wanna be me again,
I wanna get my smile back again,
that shine in my eyes again...
i wanna live...
but everything is u...
it's getting harder everyday,
I can't stop thinking of u...
I see your face when i look into the stars...
I see your smile in the moon..
I'm searching my heart,my soul...
and all I can find there is u,
there's nothing to hide...my heart is a picture of us...
but I am afraid that the picture is starting to fade,
and our smiles are just a fasade...
my happy face is just a mask which I put when u left...
but every mask that is put as every building that is built
Will someday come down
It will age, it will buckle
It will crash to the ground...
and than u will be able to see my real feelings...
my real loneliness...
my deepest wish which is to be with u...
just to hold your hand when u feel like u are lost your way...
and when u cry i wish to wipe away all of your teras...
to hold u tight when u feel lonely...
to smile to u with my best shining smile to get your day better...
happines is what i would like to give...
believe me my truest love,I would give anything...
even the life i live...
08.01.2008. u 11:56 | K | 3 | P | # | ^
...zelim te kraj sebe za bozic...
....nedostajes mi....
svijetla,ukrasen grad...bozicna drvca i vreva ljudi...
svi su oko mene a sama sam vise no ikada...
...nedostajes mi...
bozic nam i ove godine dolazi u grad...
bozic kojemu se svi toliko vesele...
blagdan pun ljubavi i topline...
ne zelim da dode...
pahulje se poput kristala lagano spustaju na ukrasene ulice...
snjeg se vec lagano hladi...a tebe nema...
...nedostajes mi...
ne zelim sama docekati bozic....
ne zelim sama izaci iz godine u koju sam usla s tobom...
moje suze ove godine ne pasu uz bozicne ukrase...
zelim te kraj sebe,kraj bora...
gledam slike...i ne prepoznajem se...
ne prepoznajem taj istinski osmjeh...
ni ti visi nisi isti,ili mi se samo cini?!
dali cemo ikada vise biti isti...
ili smo mi bili mi samo jedan uz drugoga?
listam i dolazim do novijih slika....
nesto nedostaje...
i shvacam da si to ti...na svim novim slikama je kraj mene prazno mjesto...
ili pak netko tko tu ne pripada....
netko koga ne zelim kraj sebe...
...nedostajes mi....
moji ovogodisnji bozicni pokloni su samo tvoji hladni pogledi...
nevjerojatno je koliko je snjeg topao u usporedbi s njima....
nevjerojatno je kako se sve mijenja...
nevjerojatno je koliko je i dalje snazno ono sto osjecam za tebe...
nevjerojatno da jos u sebe vidim tebe..tvoj osmjeh...tvoje pokrete lica...
kako???
a mislila sa da mogu biti sretna...
uspomene tako prokleto bole...
zelim ih zguzvati popot papira i baciti daleko od sebe...da se nikada ne vrate....
a opet...
bojim se ostati bez njih,jer one su jedino sto mi je od tebe ostalo
one su jedine bile svuda uz nas...
one jedine svjedoce da smo doista postojali...
...nedostajes mi...
mogu druge ljubiti al je kao da ljubim mramorni kamen...
ili sam ja taj mramor?
nikada vise necu moci ljubiti nekoga kao tebe...grliti nekoga s ikakvim osjecajima...
pogledati nekoga pogledom koji pripada samo tebi?
a doista sam se trudila krenuti dalje...voljeti druge...
ali prokleti bozic...
ne dopusta mi...
na taj dan...samo tebe zelim kraj sebe...
nikakve lazne nove ljubavi ne zelim tada...
na taj dan zelim istinski voljeti i poljubiti nekoga s osjecajima nakon taaako dugo vremena...
zao mi je sto se to nece dogoditi...
zao mi je sto nisam prastala kad je trebalo...
sto se nisam borila....
zao mi je sto ce ove godine bozicni ukrasi morati biti zarko crvene boje....
crvene poput ljubavi...ili krvi...
zao mi je sto vise nikada neces biti kraj mene za bozic...
tako mi prokleto nedostajes...
20.12.2007. u 22:11 | K | 2 | P | # | ^
...kako mozes lagati ljubav??...
...zar zaista nista nije znacilo?
ni onaj pogled u polumraku sobe pune dima...
ni onaj zagrljaj?
poljubac pun ceznje,poljubac zatvorenih ociju...
nista?bas nista?
ni sve one rijeci...oni stihovi?
sve je bilo lazno?
i drhtaji u glasu kada si rekao da ti je stalo?!
zar su moje procjene tako pogrijesile,
zar sam tebe tako krivo dozivjela...?
ili si jednostavno glumac?
ali kako?
nauci me,kako tako glumiti stvarnost?
kako si odglumio one drhtaje?
one tuzne poglede,
onu tisinu punu ljubavi i glasnih pogleda...
ono kako ti kut usana zadrhti kada izgovaras moje ime,
kako ti oci zasjaje nekim cudnim sjajem kada me ugledas...
kako to moze biti lazno?
kako mozes lagati ljubav?
18.11.2007. u 21:41 | K | 4 | P | # | ^
...ime na popisu...
samo jedna u nizu...
samo brojka,ime na popisu...
ime koje blijedi...
samo nekakva vlazna noc uz svijece na plazi,zametnuta duboko u poslijednji kutak sjecanja...
samo jedna avantura vise...
samo dodatak na listi...
da,sada mozes reci da je bila jedna plavih ociju...
jedna,kojoj se trenutno ni imena nemozes sjetiti...
ali brojke govore svoje...
bila je tu kazu...
i ona je pala na tvoj sarm,
i ona se zaljubila u tvoj pogled...
i njoj si bio sve,glavni lik iz serije...
i ona te je voljela svakim djelicem svoga bica...
mozda jace od svih prije...
a ti?
sjetis li je se ponekad?
mozda kada na nebu ugledas puni mjesec kako bistro sjaji kao i one noci?!
ili ju vise ne prepoznajes,njen miris...njene poljupce...njen sramezljivi poged...
bi li ju primjetio kako te u gomili gleda,nikom primjetnim pogledom punim ceznje
dok ti dan za danom dodajes imena na popis,imena bas poput njenog...
dok brojka raste...
18.11.2007. u 21:30 | K | 1 | P | # | ^
...na kraju ti jos samo hvala zelim reci...
...dosao si iznenada...
smijesio mi se osmjehom koji je znao da cu biti tvoja...
gleao si me pogledom koji mi je govorio da si tu samo za mene...
...vratio si mi vjeru u sutra...
vratio osmjeh na lice svakoga jutra...
unio u mene takav nemir i strah kao nitko do sad...
uzeo si me kao da si samo mene cijeli zivot cekao...
ljubio si me kao da su ti usne dugo zudjele za mojima...
prelazio si prstima po mojoj kozi,njezno polako...da zauvijek pamtim tvoj dodir...
i pamtit cu ga...
bio si tu kad sam zeljela da budes,
poljubio si me kad sam zeljela da me poljubis...
govorio mi sto sam zeljela da mi govoris...
nasmijesio si mi se kad mi je tvoj osmjeh bio najvise potreban...
otisao si kad sam najvise zeljela da ostanes....
ostala je samo praznina...jeka vriskova u glavi...
zelje...zelje i zudnje...
tvoje ime na usnama...
a znala sam da se takvi kao ti ne zadrzavaju dugo...
nisam to zeljela vjerovati i na sva sam upozprenja okretala glavu i bjezala,
bjezala od tebe,bjezala od istine...
na kraju ti jos samo hvala zelim reci...
hvala sto si povrijedio moje osjecaje-barem znam da ih jos imam...
hvala sto me nisi mogao voljeti-upoznala sam i drugu stranu ljubavi...
hvala sto nisi odmah dosao-naucila sam cekati...
hvala sto si gledao druge-naucila sam djeliti...
hvala sto si bio hladan-naucila sam se boriti...
hvala sto si otisao-naucila sam gubiti...
18.11.2007. u 21:07 | K | 1 | P | # | ^
sve pocinje opet...
sve pocinje opet...
osjecaj koji je pao u zaborav sada se vraca...
opet drhtim od necijeg pogleda,
opet padam poc necijim dodirom...
i opet se gubim...
moja slika blijedi...
ostaje samo sjaj staroga ogledala,
a zelim se pronaci...
sve pocinje opet...
osjecaj koji je pao u zaborav sada se vraca...
jaka sam i nije me strah...
gledam ga i zelim ga gledati...
nije me sram...
osjecam njegov snazan pogled na sebi,
ovio se oko mene poput lanca,
za robio me i ne pusta...
ni ja ne pustam...
jer ona naivna djevojcica se izgubila,zena je postala,
i ne spustam pogled kada prode pored mene,kada me pogleda...
rijeci sve postaju suvisne
jer nas pogled odaje...
sve pocinje opet...
osjecaj koji je pao u zaborav sada se vraca...
jutra mi dolaze na prozor u punom sjaju...
tvoje ime u pjesmi ptica me budi...
ponovno se smjesim nakon dugog vremena...
ali nije me strah...
Bog mi te je poslao,to znam...
kao kaznu ili kao nagradu?!
05.11.2007. u 16:16 | K | 0 | P | # | ^
...jos ti se radujem a nemam zasto biti ponosna na nas,jos ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas koda sve je s nama isto kao prije,a nije...
..BILI SU ONA I ON...
kraj je stigao nezamislivo brzo...
cvrsto isprepletene niti netragom su nestale...
a imali su sve...
tisina je oko njih saputala vijecnost...
dodiri ceznju...
pogledi sigurnost...
svi su saputali:zauvijek!
bili su ona i on,
bili su jedan osmijeh,jedno srce,jedan zivot...
bili su ljubav...
netko je na nebu zvijezdama napisao njihova imena,
netko je reko da se neizmjerno vole..
rijeci,tragovi na staroj klupi stoje,
smijese se i ne blijede...
zauvijek ce tamo stajati..
jer to su bile rijeci napisane rukom koja voli...koja je voljela...
...SAMO SU RANE OSTALE...
...otupila je na sve osim na bol...
mrzi jutra,mrzi svaki novi dan,boji se te brzine,te prolaznosti,
boji se noci,slabasnih srebrnastih niti mjeseceva sjaja...
boji se svakog prokletog jutra,boji se otvoriti oci i vidjeti da je njegova strana kreveta prazna i hladna,
bas kao i njezino srce...
broji dan po dan,i shvaca da unatoc svemu oni prolaze,
da ih je vrijeme napustilo,ostavilo u bestargu i nastavilo bez njih,
kao da su samo jedni od mnogih...
boji se izgovoriti da je gotovo...
shvatiti da su poslije svega samo rane ostale...
rana na srcu,na dusi i na usnama...
rane koje bole na promjenu vremena,
koje bole kada je tu i kada ga nema...
...SJECANJA I USPOMENE...
...ubija ju taj strah,strah da ce netko iznenada doci,izbrisati zvijezde s neba,
posarati rijeci na staroj klupi...izbrisati sve sto je od njih ostalo,a toga je tako malo...
zeli sve sacuvati u svome sjecanju,
zadrzati uspomene...
no sjecanja i uspomene blijede...
tanke,njezne linije njegova lijepoga lica nestaju,
gubi im se trag...jednoj po jednoj...
najljepsi osmijeh vec je u magli...
tople oci gube sjaj...tako dobro poznati sjaj...
dodir se gubi...miris je ispario...
no rane tako nesnosljivo bole,
kada shvati da ce jednom i njihova ljubav prestati
i vjetrovi ce odnjeti negdje daleko sve ono sto su imali,sve sto su dijelili...
kada shvati da ce i njima jednom neke nove zore dolaziti na prozor i sunce sjati...
dok ce gledati u oci nekog drugog...
nekog novog...
23.10.2007. u 17:07 | K | 9 | P | # | ^
...samo mi trebas ti...
lijepo je znati da si tu,
probuditi se i ugledati tvoj osmijeh obasjan prvim zrakama sunca.
volim tvoj plamteci pogled koji govori tisucu rijeci,
koji govori ljubav.
ispunjavas me,
taj osjecaj da vise nisam sama u ovom ratu daje mi snagu.
tvoj me zagrljaj dize i budi iz mrtvih.
uvijek si tu za mene...
da mi zakopcas ogrlicu oko vrata,
da mi obrises vrele suze na obrazima,
da mi das poljubas u kosu za laku noc...
ne zelim te nikada izgubiti,
jer ti si sve ono sto ja nisam,
ti si moja bolja polovica.
bez tebe sam kao andeo bez krila...
samo mi trebas ti,
da budes uz mene,
da se zajedno probijamo kroz oluju zivota,
da se zajedno nasmijesimo kad zasja sunce...
da me cvrtso primis za ruku,
i da budes moj!
14.10.2007. u 14:31 | K | 15 | P | # | ^
...crne suze...
...mrtva noc...
crna je vrana sneno proletjela kraj tornja,brzo poput vremena...
teske kazaljke se spojise...
staro zvono otkucalo je ponoc...
most je i dalje prazan...
cuju se koraci a nikoga nema...
slatkast miris suza ispunio je zrak...
i monotonija se nastavlja...
bas kao rijeka koja tece pod mostom...
tamna rijeka u mrtvoj noci...
nikoga nema,
a treba doci...
slabasno zvizdanje...sustanje lisca,grana...
guzvanje zraka...
duge sjene na cesti koja nikuda ne vodi...
cesti koja je odavno mrtva...
dosla je...
poput duha...u bijeloj haljini...prozirnoga lica....
crnih ociju...
stari most je glasno skripao pod njezinim laganim koracima...
sjetan pogled u daljinu...
cekanje...
teske kazaljke neumoljivo su odnosile posljednju nadu...
on nece doci...
vrana...leti prema starom zvoniku...bjezi...i umire...
krik....olovne cne suze spustise se...
glasno klizeci po bijeloj podlozi...
ociju umornih od teskih suza djevojka pogleda u nebo...
kriz je izblijedio...
most zaskripao...
a blijedu je pojavu progutala tamna rijeka...
tamna rijeka u mrtvoj noci...
23.09.2007. u 15:58 | K | 15 | P | # | ^
...tragovi tijela...
oduvijek smo bili nista vise negoli pocetak kraja.
zagrljeni cekali smo zoru
lezeci u mokrom pijesku,
svijesni toga da se kraj svakom sekundom sve vise bilzi.
pozdravljali smo se mokrim poljupcima punim suza,
nadajuci se iznenadnojm budenju iz najljepse nocne more koju smo ikada usnuli...
grijuci hladne obraze vrelim dahom,
ociju punih suza
tuzno smo gledali okrutno sunce
koje svojim izlaskom donosi kraj ove ljubavi...
nas kraj...
posljednji poljubac zauvijek je ostavio pecat na usnama,
otisli smo,
sapatom brojeci korake koje smo prosli,
korake koji nas razdvajaju...
ostavljajuci za sobom
samo mjesto u vremenu,
prekrasne uspomene
te tragove nasih tijela u mokrom pijesku....
11.09.2007. u 16:38 | K | 4 | P | # | ^
align=left>
